Htela bih sa vama da podelim nesto sto sam napisala jos 2004.god, za jedan specijalizovani informator za hranitelje...Nadam se da necete biti previse strogi sa kritikama.. :-[
" Prvi koraci ka hraniteljstvu, za mene, bili su inspirisani novinskim člankom objavljenim u ''BLIC-u'' 18.01.2004. To me je podstaklo da razmislim o mogućnosti da naš dom i naša srca podelimo sa nekim kome je, pre svega, potrebna-LJUBAV. Sve je, dalje, bilo lako i logično. Najpre razgovor sa ukućanima, kada se pokazalo da, kao i mnogo puta u ovih 18 godina braka, suprug i ja slično razmišljamo, ali i da za naše tri ćerke, Aleksandru (16), Jovanu (13) i Kristinu (7), humanost nije samo reč iz Rečnika. Zatim poseta Centru za socijalni rad, gde me je izuzetno topao doček gdjice Tanje Radulović i nesebična pomoć, uz obilje informacija kod prvih nedoumica, uverio da sam na pravom mestu.
Naravno,nije baš sve bilo ovako idilično. Kada počinjete nešto, do čega vam je stalo, obično razgovarate sa dragim osobama, prijateljima i članovima šire porodice. I već tu, na prvom koraku, suočila sam se sa mnogo pogrešnih stavova, sa neznanjem, sa predrasudama...Počev od lekarskog pregleda, gde je, izgleda,jedino važno bilo po kojoj tarifi naplatiti traženo Uverenje, a da i ne pominjem psihologa koji me je, nakon što sam joj objasnila da mi Uverenje treba za hraniteljstvo, pitala da li sam se i koliko godina lečila (?), pre nego što sam se odlučila na ovaj korak-pa, bar se nadam da je mislila na sterilitet. Ni sa prijateljima i poznanicima nije bilo jednostavnije. Kao da su, u našoj sredini ,duboke korene pustila dva, totalno pogrešna stava-prvi: da se hraniteljstvom bave isključivo osobe iz nekog drugog socijalnog i društvenog miljea i naravno, niže školske spreme (što je rezultovalo pitanjima zašto bi se fakultetski obrazovana osoba, zaboga, bavila time) ili da se hraniteljstvom bave osobe koje time dolaze do nekih, jako velikih para (što je izazivalo podozrive poglede). Tek malobrojni su se slagali da je to izuzetno lepo i potrebno, ali...a iza tog ''ali'' obično se skrivalo: ''...ja to ne bih mogao da radim''.
Shvativši da je ubedjivanje ''nevernih Toma'' tek puko gubljenje vremena oslonili smo se na snage naše porodice i 06.02.2004. započeli Obuku za hranitelje. Gdja Violeta Blagojević, psiholog i gdjica Dragana Stanković, pedagog; sigurnom rukom provele su nas 20-toro kroz 11 radionica. Počeli smo sa našim osećanjima i motivima, a završili sa objašnjenjem kako da budemo hranitelji-partneri, koji u ovom odgovornom poslu nikada nisu sami, već imaju podršku mnogih. Bilo je,naravno,različitih mišljenja o pojedinim temama, bilo je smeha i šale, za mnoge je radioničarski način rada bio velika novina, jer su poodavno izašli iz školskih klupa. Najviše ''saplitanja'' i pogrešnih stavova pojavilo se kod IV teme: ''Prava deteta'', pa su neki od nas smatrali da je potpuno normalno zaviriti u dečje dnevnike ili oslušnuti njihove telefonske razgovore-sve za ''dobrobit'' deteta...šta to beše pravo na privatnost?! Ipak za mene je, emocionalno, najteža bila VII tema koja se bavila zaštitom dece od zanemarivanja i zlostavljanja.
Uz interesantne teme i lepo druženje vreme je prosto proletelo i stigli smo do XI radionice. Uz poneku suzu, zbog rastanka, izmenjali smo brojeve telefona, obećali da ćemo se redovno čuti i družiti i ostalo nam je jedino da čekamo.
Za nas ovo čekanje završilo se već krajem marta, kada je u našu porodicu stigao sedmomesečni dečačić, koji nas je sve odmah osvojio. U početku zbunjen i pomalo uplašen novom sredinom, ubrzo se oslobodio i poklonio nam široki osmeh. Tri i po meseca prošla su nam kao tren. Zajedno smo odbolovali prve zubiće i prvu vakcinu, probali svo rano voće iz našeg voćnjaka, naučili prve slogove. Dan mi počinje njegovim osmehom, krupnim crnim okicama i pruženim ručicama, da ga podignem iz krevetića, a završava se njegovim kupanjem, uz smeh i prskanje i naravno, gomilu gumenih igračaka koje plivaju u kadici. Postao je omiljena ''igračka'' svim ukućanima, a on itekako dobro zna da iskoristi našu ljubav. Možete li da poverujete da ''nepopravljiva'' spavalica (ja), kojoj je dan istinski počinjao ''u ranu zoru-negde oko podneva'' sada ustaje svako jutro u 7, bez ikakvih problema?! Šta ću, kad nam je dete ranoranilac!
Ako ste mislili da ne može biti lepše, varate se, jer pre nekoliko dana dobili smo još jednog andjela. Naš dom i naša srca bogatija su za jednomesečnu devojčicu, zbog koje je ''kućni red'' okrenut naopačke, ali to nikome ne smeta. Okruženi smo bočicama, pelenama, gomilom stvarčica tako malenih, paperjastih i mirisnih, da već sam pogled na njih izaziva nežnost.
Naravno, svesni smo da su ova dva andjela kod nas samo privremeno, da ćemo se,verovatno, rastati za nekoliko meseci, ali ipak, živimo svaki dan ''punim srcem''. Trenutno razmišljamo o odlasku na odmor, tu blizu, jer deca su nam mala, na jezero 40-tak kilometara udaljeno, u udobnoj kućnoj varijanti. Tek da udahnemo malo svežeg vazduha i okupamo se.
Sve one koji, možda, još razmišljaju mogu li svoj dom podeliti sa detetom kome je potrebna porodica, pozivam da vide našu mnogočlanu porodicu kada se popodne okupimo u dvorištu, ne bi li pobegli od ovih vrućina.
Toliko radosti, smeha i ljubavi teško će bilo gde naći.
avgust 2004. "
Nasa prica, naravno, ima i lep epilog...Oboje dece usvojeno je te godine i napustili su nas dom, ali ne i nasa srca, a krajem avgusta dosli su nam Jasenko i Nikola. U medjuvremenu, do sada, jos dve bebe su bile smestene kod nas, a zatim je jedna usvojena, a druga se vratila svojoj mami..U svom kompjuteru cuvam sve njihove slike i price..
I sada, kad ponovo citam ovo sto sam napisala shvatam da bih, iako ima mnogo teskih trenutaka i stresnih situacija, sve to ponovo uradila. :love32:
:love32: :love32: :love32:
Kakva crna kritika, mene je prica totalno osvojila. :kiss1:
Ja da vas sve :kiss1: :love32:
Neno :bighug:
Divno!
Neno :love32: stvarno imas ogromno srce
Hvala vam svima puno! :kiss1:
neno :bighug:
:bighug:
Neno, svaka ti čast. Divno je ovo čitati. :love32: :love32:
:bighug: Svima!
rasplakah se :bighug:
Ovo je divno, inspirativno :love32:
Neno :bighug:
:bighug: Ja sam tek sad videla ovu tvoju pricu. Hvala iz vise razloga :kiss1:
:bighug: i :kiss1: ...a Xe posebno...
:bighug:
Natjerala si mi suze na oci :love32:, ti si zena sa veliki srcem :bighug:
Neno :bighug:
Kako ste podnijeli razdvajanje od bebica koje su bile kod vas? Cini mi se da bi me to dotuklo... Jeste li u kontaktu sa njihovim novim porodicama?
Quote from: Gizmolina on November 11, 2009, 01:47:58 PM
Neno :bighug:
Kako ste podnijeli razdvajanje od bebica koje su bile kod vas? Cini mi se da bi me to dotuklo... Jeste li u kontaktu sa njihovim novim porodicama?
:bighug: :kiss1: Svima..
Tesko, najteze sa malom devojcicom koja je druga pristigla, usvojena je u inostranstvu - njena mama mi ponekad posalje po koju slicicu i sa cetvrtom bebicom koja je vracena bioloskoj majci..ali to je vec druga prica..Nismo u kontaktu, tj. usvojitelji nemaju nikakvih obaveza da odrzavaju kontakt sa hraniteljima..
Ja razumem i jedne i druge... bar na prvu loptu. Na drugu, mislim da je za dete vazno da ima secanje i uspomene i na taj deo svog zivota,kako bi znalo da nema nikakvih tajni i da su ga mnogi voleli...
:bighug:
Quote from: Xe on November 11, 2009, 02:25:45 PM
Ja razumem i jedne i druge... bar na prvu loptu. Na drugu, mislim da je za dete vazno da ima secanje i uspomene i na taj deo svog zivota,kako bi znalo da nema nikakvih tajni i da su ga mnogi voleli...
:bighug:
:bighug: :kiss1:
Ja cu samo da te :bighug:
divno :bighug:
Hraniteljske porodice su jako humane i ne moze svako to. A gde mogu da se prijavim da i mi cuvamo decu?
Centru za socijalni rad koji je nadležan na teritoriji na kojoj živite. Oni će vas obavestiti o svemu što je dalje potrebno (dokumentna, obuka itd).